MINISTARSTVO NA RASPOLAGANJU VEĆ IMA ALATE ZA UNAPREĐENJE OBRAZOVNOG SUSTAVA DISKRIMINIRANIH GRUPA

Intervju: Dr. sc. Antonija Petričušić, profesorica sociologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu , članica Nadzornog odbora HRT i članica Savjetodavnog odbora Vijeća Europe za praćenje ostvarivanja okvirne Konvencije za prava nacionalnih manjina

NOVA TV ŠKOLA I ŠKOLA NA DALJINU  POKAZUJU I NOVE OBLIKE  DISKRIMINACIJE  MANJINSKIH I RANJIVIH SKUPINA

U sklopu promišljanja i analiziranja ovog novog obrazovnog sustava posebno sam se suočila i s činjenicom da su neka djeca odnosno neke kategorije djece ispuštene, da su ta djeca u ovom novom procesu učenja diskriminirana pa čak i isključena. Mislim da je i ova situacija još jednom pokazala kako u doba krize manjinske skupine, ranjive skupine u pravilu postaju još ugroženije i još marginaliziranije i da nužno trebamo osmišljene i jače  politike integracije koje će imati i sustavnu financijsku potporu. U tom sklopu, obrazovni aspekti imaju posebnu i važnu ulogu i sigurno je da bi mnogi akteri, od civilnih udruga pa dalje, poučeni ovim iskustvima trebati poticati ostvarivanje ali i daljnji razvoj obrazovnih prava, manjinskih i ranjivih zajednica

• Dok mnogi (vjerojatno djelom i utemeljeno) ističu visoka postignuća organizaciju nastave na daljinu «škola na trećem« u ovim teškim «koronarnim vremenima« vi ste prvi upozorili i na ozbiljne nedostatke. U prvom redu vaše primjedbe odnosile su se na probleme djece koja ne znaju ili nedovoljno znaju hrvatski jezik (pojedini pripadnici manjinskih zajednica , posebno romska djeca ali i djeca azilanta i izbjeglica ) te ste zatražili da se u sklopu „Škole na Trećem“ osigura poučavanje hrvatskog jezika. No nije to sve, upozorili ste dalje i na probleme generalne opterećenosti djece ovakvim tipom nastave, posebne probleme koje ovakva nastava stvara kod djece lošijeg socioekonomskog stanja ili npr. djece s teškoćama u razvoju. Što je motiviralo vašu reakciju ?

• Moj motiv za pokretanje ovih pitanja bio je ponajprije osoban jer sam i sama majka jednog učenika petog razreda koji  se u velikoj mjeri pogubio u toj novoj školi koja mu je tako reći servirana preko noći. Kada sam zajedno s njim počela ulaziti u sve te programe i platforme shvatila sam koliko je to zahtjevno i prvo sam kontaktirala školu, ali brzo sam shvatila da to nije problem neke škole već prije svega loše organizacije čitavog tog sustava „Škole na daljinu„ te da se radi, u prvom redu, o odgovornosti Ministarstva znanosti i obrazovanja. Zato sam ministrici i uputila pismo, na koje nikad nisam dobila odgovor, a pitala sam što će se poduzeti kako bi se najprije smanjila opterećenost učenika ovim nastavnim procesom i omogućilo im se lakše snalaženje. A onda sam kao pravnica, a i ekspertica za manjinska pitanja brzo shvatila koliko uvedeni obrazovni sustav dodatno pogađa neke grupe i ranjive skupine i odlučila pokušati potražiti i potaknuti institucionalnu pomoć i moguća rješenja, pravednija i humanija. Napisala sam pismo i pravobraniteljici za djecu te formirala facebook grupu nezadovoljnih roditelja pod nazivom „Roditelji u korona školi“ koja je vrlo brzo okupila više od 5 tisuća, mahom bijesnih, roditelja kojima se ne sviđa nova škola koja je nametnuta njima i njihovoj djeci. Zahvaljujući medijima koji su pismo objavili u javnost se probila informacija da je postoji i izraženo nezadovoljstvo „Školom na daljinu„ te da je u nekim važnim aspektima ona nepravedna i da je mogla biti puno bolje i kvalitetnije organizirana.

• Kakve su uopće reakcije na vaše primjedbe i inicijative, a nas posebno zanimaju i reakcije na problematiku u vezi obrazovnih problema pripadnika manjinskih nacionalnih zajednica u ovoj situaciji?

• U sklopu promišljanja i analiziranja ovog novog obrazovnog sustava posebno sam se suočila i s činjenicom da su neka djeca odnosno neke kategorije djece ispuštene , da su ta djeca u ovom novom procesu učenja diskriminirana pa čak i isključena. U prvom redu, upozorila sam na djecu iz romske nacionalne manjine kojima hrvatski nije materinji jezik i koji u svojim domovima dobro ne barataju tim jezikom i za njih je trajno podučavanje hrvatskog jezika nužno kako bi oni mogli bar donekle nadoknaditi te svoje loše početne pozicije u odnosu na svoje vršnjake. Dalje, tu su djeca azilanata , osoba koje traže ili su dobili azil u Hrvatskoj, kojima naravno hrvatski nije materinji jezik ali koji ga prema hrvatskim zakonima imaju pravi učiti. Također, tu su djeca i iz siromašnih obitelji koji nemaju odgovarajuću, da tako kažemo, kompjutorsku ili internetsku infrastrukturu za kvalitetno praćenje ove nastave, a na kraju tu su i djeca s zdravstvenim problemima , s  posebnim potrebama itd.  koja imaju pravo na posebnu prilagodbu, a nisu adekvatno uključena. Reagirala je pravobraniteljica pismom u kojem je tražila od Ministarstva znanosti da se programa škole na daljinu koncipira na način da se i ove diskriminirane kategorije djece u taj proces adekvatno uključe. No ta vrijedna intervencija nažalost nije donijela rezultata.

• Zbog toga sam, polazeći i od činjenice da sam članica Nadzornog odbora HRTa koja je kao javni medijski servis (i prema zakonskim propisima koji reguliraju njegov rad) dužna  realizirati obrazovne sadržaje na način da oni uključuju i reflektiraju društvenu  raznolikost, kulturu tolerancije. integraciju ranjivih i marginalnih društvenih skupina itd. apelirala na ravnateljstvo HRT da tu svoju misiju i ostvaruju i to upravo u ovom momentu i kroz program „Škole na trećem„.  U pismu koje sam uputila i glavnom ravnatelju HRTa i naravno ministrici obrazovanja zatražila sam da u obrazovnom tv programu osiguraju poučavanje hrvatskog jezika za inojezičare, dakle za negovornike (romsku djecu, djecu azilanta ili tražitelja azila), ali i da osiguraju  obrazovne programe za drugu djecu nacionalnih manjina koja imaju pravi biti obrazovana na svom jeziku i pismu (što je također dio zakonskih obaveza hrvatskih vlasti). No ni ta akcija nije polučila neke značajnije rezultate pa ni reakcije nadleženih institucija ( jer sam pismo naravno poslala i drugim tijelima koje se bave manjinskom politikom u hrvatskom društvu)

• Poznato nam je da je stigla reakcija iz Ministarstva znanosti i obrazovanja s pitanjem da date konkretne prijedloge za nadogradnju postojećeg obrazovnog sustava na daljinu kada su u pitanju problemi s učeničkom populacijom koja ne zna ili nedovoljno pozna hrvatski jezik. U vašem odgovoru uputili ste detaljan pregled prijedloga pri čemu ste posebno istakli da su mnoge mjere kako djelovati već poznate pa i sama sredstva za to predviđena . Ima li reakcija na tu konkretnu operacionalizaciju  pokušaja da se problemi rješavaju?

• Mogla bih reći kako sam iz Ministarstva dobila jednu formalnu reakciju i kada sam im opet poslala prijedlog nužnih mjera nisu se nažalost više oglasili. Mislim da je to jedan stil koji ja primjećujem i u ministričinim obraćanjima javnosti, a koje zapravo obilježava jedan mentalitet i praksa odbijanja ministarstva da preuzme punu odgovornosti za svoju nadležnost u sustavu javne vlasti. Oni su sukretaori obrazovne politike i njezini   provoditelji .No, onoga momenta kada im se neko obrati i kritizira ih oni vrate lopticu na teren onoga koji je tu kritiku uputio i kažu ako već kritiziraš onda pošalji i konstruktivne prijedloge kako to riješiti. To nije baš najkorektniji pristup jer ako netko uočava problem ne znači da je i ekspert za njegovo rješavanja. Pa ni ja se, iako sam stručnjakinja za manjinska pitanja, ne bavim metodičkim, pedagoškim ili medijskim pristupima kreiranja obrazovnih sadržaja i programa za nacionalne manjine ali sam u svakom slučaju uputila niz prijedloga vezanih za pravne i druge pretpostavke njihove realizacije. Podsjetila sam na pravne pretpostavke i pravne obaveze koje Hrvatska ima kada je u pitanju poučavanje hrvatskog jezika za djece kojima hrvatski nije prvi jezik kao i  za poučavanje manjinskih jezika i kulture te sam nabrojala sve važne odluke i samog Ministarstva pa i drugih tijela te predložila tko bi bili adekvatni subjekti njihove realizacije (i obrazovne i manjinske institucije te druge institucije provedbe manjinske politike). Nisam otkrila „toplu vodu„ ali sam podsjetila one koji bi trebali provoditi određene elemente  obrazovne politike  da im već mnogi alati za provedbu tih poslova stoje na raspolaganju.

• Mjere koje ste predstavili su puno kompleksnije i šire od primarnog problema. U čemu vidite njihov poseban značaj (spominjete doprinos promicanju solidarnosti, svijesti o heterogenosti, multikulturalnim utjecajima …) ?

• Mislim da su to zaista neke temeljne ali i samorazumljive stvari. Željela bih ovdje istaknuti kako u međunarodnim relacijama mnogi stručnjaci koji se bave obrazovnim (ali i drugim ) politikama  manjinskih, marginaliziranih ili ranjivih skupina posebno ističu da je učinkovitost ostvarivanja prava ovih skupina značajno vezana za njihova prava u obrazovanju ali i uz procese njihove učinkovite integracije u širu zajednicu. Npr. adekvatnim obrazovnim politikama kada su manjine u pitanju, odgovarajućim sadržajima za azilante, pripadnike romske zajednice, ali i drugih manjina  mađarske, češke , talijanske, srpske … itd ) na hrvatskoj televiziji vi šaljete i snažnu poruku većinskoj zajednici odnosno ostaloj djeci zorno pokazujete da je Hrvatska jedno multietničko i multikulturalno društvo i da je ta raznolikost normalna i dobrodošla i jedan dodatni kvalitet  našeg društva.

–  Dok neke institucije ( npr. Ured pučke pravobraniteljice ) upozoravaju da  s nastavom na manjinskim jezicima i inače ima problema  zanimljivo je da su  se  neke nacionalne manjine ( talijanska, češka, mađarska ) izuzetno dobro organizirale u ovoj situaciji škole na daljinu i preko TV platformi ponudile kvalitetni nastavni proces na svojim manjinskim jezicima. S druge strane npr. srpska nacionalna manjina u tome još uvije ne uspijeva. Što su tome razlozi i kako prevazići probleme pa pomoći i drugima u organizaciji takvog tipa nastave ?

Vrlo je  pohvalno da nastava za djecu , pripadnike nacionalnih manjina na njihovom jeziku teče i u ovoj krizi izazvanoj korona virusom. No, činjenica je da neke nacionalne manjine imaju bolju logističku infrastrukturu uključivo i bolju povezanost s matičnom državom koja im je u ovom momentu mogla pružiti dodatnu pomoć (producirati i posredovati posebne obrazovne programe na manjinskim jezicima). I tu unutarnja organizacija sigurno igra važnu ulogu. S druge strane, koliko znam,  srpska nacionalna zajednica u hrvatskoj je pokušala preko institucionalnih i službenih kanala  uvesti poučavanje srpskog jezika i kulture u sklopu aktualne tv škole  Na Hrvatskoj televiziji  (kao model C koji bi se prikazivao na javnoj televiziji), ali u tome nisu uspjeli. Ponuđeno im je tek da sami snime i pripreme materijale koji bi se onda  uvrstili  među video sadržaje  web stranicu Ministarstva znanosti i obrazovanja a dio su tzv. škole za život. Važno je koliko je neka manjina organizirana , koliko je kapacitirana , koliko ima pomoć svoje matične države  pa imamo vrlo pozitivne  primjere obrazovnih sadržaja preko televizije koje su osigurali talijanska nacionalna manjina , mađarska ili češka, ali za srpsku nacionalnu manjinu treba kazati da za njene zahtjeve i potrebe nije bilo dovoljno sluha na Hrvatskoj televiziji .

– Kao članica Nadzornog odbora HTa kako inače vidite moguću ulogu ovog medija u  poboljšanju različitih sadržaja koji bi išli u korist nacionalnih manjina posebno i u uvoj kriznoj situaciji ?

Nema sumnje da je javni medijski servis od iznimne važnosti upravo kada se radi o promicanju vrijednosti i prava posebnih društvenih skupina, kada se radi o promicanju značaja društvene različitosti , kulture tolerancije itd. I naravno ne radi se tu samo o nacionalnim manjinama, a javna televizija trebala bi između ostaloga biti medij upoznavanja i zbližavanja. Kao članica Nadzornog odbora   podsjetila bih da zakon o HRT  jasno propisuje da taj javni medij u svojim programima mora osigurati zastupljenost programa koji imaju obrazovni karakter , da mora svojim programima pridonositi poštivanju različitosti i promicanju ljudskih i manjinskih  prava itd. , a to se  također sve odnosi i na programe za djecu i mlade i to predstavlja jasno zakonsko uporište po kojem je program škole na trećem trebao i morao uključiti i sadržavati i programe obrazovanja za pripadnike nacionalnih manjina te da produkcija tih programa nije smjela biti prepuštena manjinskim organizacijama i njihovom snalaženju već da je trebala biti dio paketa proizvodnje obrazovnih programa HRT u doba korona krize koji se proizvodi o trošku HRT i tako potvrđuje i iskazuje da djeca pripadnici nacionalnih manjina imaju jednak pristup obrazovanju kao i ostala djece u Hrvatskoj.

– Prema nekim procjenama školom na daljinu u ovom momentu ušteđeno je oko 300 milijuna kuna u obrazovnom procesu . Može li se dio toga  preliti ili usmjeriti na poboljšavanje obrazovanja nacionalnih manjina  posebno onih koji s obrazovanjem imaju kroničnih problema kao što je to npr. romska nacionalna manjina ?

Bilo bi odlično kada bi investiranja u budućnost romske ili neke druge ugrožene djece mogao biti rezultat ovakvih ušteda. Ali bojim se da tako neće biti jer obrazovanje nikad nije bio jedan od jasnijih prioriteta hrvatskih vlada, a teško da će to postati upravo u ovom vremenu ekonomske krize koja nam već prijeti. Osim toga, nedovoljno se činilo svih ovih prethodnih godina za integraciju romske djece u obrazovni sustav hrvatskog društva što nije uspjela potaknuti čak ni pravomoćna presuda Europskog suda za ljudska prava (sl. Oršuš) iz 2008. kada je sud utvrdio da se provodi etnička segregacija nad romskom djecom u školama u Međimurju Nešto je napravljeno kroz predškole za romsku djecu ali to je nedovoljno i zato ako u išta treba investirati kako bi se tu djecu učinilo ravnopravnim, kako bi im se dala neka šansa za ravnopravnost onda su to vrtići za romsku djeci koja će biti u njihovim naseljima, u blizini mjesta gdje žive i gdje će odmah moći kvalitetno učiti hrvatski jezik što bi im bio jedan od  ključnih  elementa za njihovu daljnju obrazovnu ravnopravnost. Mislim da je i ova situacija još jednom pokazala kako u doba krize manjinske skupine , ranjive skupine  u pravilu postaju još ugroženije i još marginaliziranije i da nužno trebamo osmišljene i jače  politike integracije koje će imati i sustavnu financijsku potporu. U tom sklopu, obrazovni aspekti imaju posebnu i važnu ulogu i sigurno je da bi mnogi akteri, od civilnih udruga pa dalje, poučeni ovim iskustvima trebati poticati ostvarivanje ali i daljnji razvoj obrazovnih prava , manjinskih i ranjivih zajednica. Očekujem npr. da će i zahtjev srpske nacionalne manjine koja je tražila da se na javnoj televiziji u sklopu nove obrazovne prakse uključi i podučavanje  na srpskom jeziku biti ponovno i dodatno razmotren.

• Članica ste Savjetodavnog odbora Vijeća Europe za praćenje ostvarivanja okvirne Konvencije za prava nacionalnih manjina . Imate li uvida kakav je situacija u drugim zemljama kada su ovi obrazovni problemi nacionalnih manjina i kakao im pristupaju ?

Imali smo nedavno raspravu o tome i mogu kazati da sam donekle ostala iznenađena činjenicom  da bogate zemlje  zapadne Europe, zemlje koje držimo u mnogočemu vrlo konsolidiranim demokracijama  nisu ni izdaleka adekvatno u vremenu ove krize odgovorila na potrebe osiguranja posebnih obrazovnih sadržaja i praksi za pripadnike određenih manjinskih skupina pa nisu čak ni organizirale nikakvo podučavanje putem javnog medijskog servisa. Jedan dio zemalja je isključivo prepustio nastavnicima da putem informatičke tehnologije posreduje nastavu u vremenu ove krize. Puno je bolja situacija u nekim zemljama centralne i jugoistočne Europe gdje postoje organizirani programi poduke preko javnih medijskih servis za pripadnike nacionalnih manjina (npr. u Slovačakoj, ili u Vojvodini u Srbiji ..) Pokazalo se još jednom zanimljiva činjenica da neke zemlje koje jesu ili su bile pod izvjesnim pritiskom uspostave i ostvarivanja manjinskih politika pokazuju da to nije bez razloga i bez nekih rezultata.

Antun Toni Brađašević