MANJINSKA PRAVA NE OVISE SAMO O ZAKONSKOJ REGULATIVI VEĆ I O SPREMNOSTI DRUŠTVENE ZAJEDNICE DA IH SHVATI I PRIHVATI

Print Friendly, PDF & Email

Intervju: zamjenica pučke pravo braniteljice Tena Šimonović Einwalter i predsjedavajuća Europske mreže tijela za jednakost

MANJINSKA PRAVA NE OVISE SAMO O ZAKONSKOJ REGULATIVI  VEĆ I O SPREMNOSTI DRUŠTVENE ZAJEDNICE DA IH SHVATI I PRIHVATI

Kada govorimo o nacionalnim manjinama onda puno konkretnije i suštinskije možemo ući u probleme diskriminacije nago kada o tim pojavama govorimo općeniti na nivou čitave populacije. Iako su normativno gledajući prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj relativno dobro zaštićena situacija u praksi je bitno drugačija s mnogo  problema i to ne ovisi samo o Ustavu odnosno Ustavnom zakonu i drugoj regulativi uključivo naravno i međunarodne akte već stanje i ostvarivanje pojedinih manjinskih prava značajno ovisi i o spremnosti zajednice na njihovo uvažavanje. Mi smo nažalost suočeni i s jednom neprihvatljivom situacijom da pojedini politički i društveni subjekti i akteri šalju poruke kako nacionalne manjine navodno imaju prevelika prava. Potpuno u suprotnosti s kulturom tolerancije, inkluzije i bogatstva različitosti. Također i dalje zabrinjava činjenica da izostaju  jasne i nedvosmislene osude antimanjinskih izgreda  s najviših političkih instanci vlasti, a upravo bi to trebala biti vrlo važna društvena poruka , građanima i najširoj javnosti, poruka koja nije samo osuđujuća već može imati i značajnu preventivnu funkciju .

  • Početkom ovog mjeseca pučka pravobraniteljica uputila je Hrvatskom saboru redovito godišnje Izvješće koje donosi analizu i ocjenu stanja zaštite prava i sloboda u Hrvatskoj. S obzirom da se radi o redovitom godišnjem izvješću što bi mogli istaknuti kao ključne ocijene generalnog stanja? Iako se radi o kompleksnoj materiji i složenim procesima, da li napredujemo, nazadujemo ili stagniramo?

Osnovni problemi koji muče mnoge građane u Hrvatskoj i dalje su uglavnom isti kao i prijašnjih godina, a vezani su za teško imovinsko stanje , nedostatak informacija o pravima i jedno generalno nepovjerenje u institucije, također javne usluge su mnogima nedostupne posebno stanovnicima ruralnih područja , trebalo bi raditi da daljnjoj edukaciji onih koji bi trebali raditi na provođenju ljudskih prava i borbi protiv diskriminacije , potrebna je snažnija zaštita ranjivih skupina . Istovremeno primjećujemo u izvješću i neke pozitivne pomake , primjerice uvažene su naše prijašnje preporuke pa je olakšano doniranje hrane socijalnim samoposlugama ili pravo na nužnu količinu vode  osobama koje ne mogu platiti račune, povećane su stipendije romskim učenicima i studentima, u tom kontekstu treba spomenuti i osnivanje mulrtidisciplinarnih timova u međimurskoj županiji koji bi trebali doprinijeti boljoj integraciji romske zajednice, a napretke bilježimo i na planu rješavanja infrastrukturnih problema pripadnika srpske nacionalne manjine i povratnika koji nisu imali npr. priključke na opskrbu električnom energijom itd. Da sumiramo situaciju možemo reći da se polako stvari mijenjaju ali do većih promjena ne dolazi ni brzo ni jednostavno. No, aktualna situacija ohrabruje i treba nastaviti s kontinuiranim i sustavnim naporima nadležnih institucija iako znamo da onima kojima se te potrebne promjene , kojima su prava narušena ili uskraćena sve to ide sporo. Ali ako želimo istinske promjene i napredak moramo imati strateški koordiniran i konzistentan rad te realno vrijeme za ostvarivanje postavljenih ciljeva.

– Koje su promjene najuočljivije i najizraženije? Što izaziva najveću zabrinutost i što je nužno dalje poduzimati?

Kada govorimo o promjenama koje su istaknute u Izvješću za prošlu godinu možemo izdvojiti i neke uspješne primjere npr na području rada i zapošljavanja (gdje smo inače imali najviši pritužbi na diskriminaciju ) gdje smo upozoravali na pojave diskriminacije koje se događaju u procesima restruktuiranja privrednih subjekata (posebno u većim tvrtkama od javnog interesa)  npr. po osnovi dobi i zdravstvenog stanja i te naše reakcije dale su rezultata. Slaže se jedan mozaik pozitivnih promjena , puno sporije nego što bi smo željeli i što bi trebali ali taj pozitivni mozaik ovisi o puno faktora kao što je stanje pravodobnog sustava, informiranost i educiranost  građana,  jačanju građanske svijesti i građanskog aktivizma , stanju društvene prevencije kada se radi o diskriminaciji itd. Naravno, sada nas posebno zabrinjava i ova situacija s korona virusom jer se pribojavamo da bi ona moga ostaviti i neke trajnije posljedice na društvenu situaciju pa tako i onu vezanu za ljudska prava . Mi se trenutno bavimo problemima na koje nam ukazuju građani svojim pritužbama, ali razmišljamo i o dugoročnim utjecajima ove situacije. Dovoljno je pri tom spomenuti daljnje moguće pogoršanja  ekonomske situacije mnogih građana odnosno ugrožavanje njihove ekonomske sigurnosti. Vjerojatno će porasti i ugroženost od različitih oblika diskriminacije te nastojimo te opasnosti promisliti i osigurati njihovo praćenje kao  i pravodobne intervencije. Nastojati ćemo u tome biti maksimalno kritični ali i konstruktivni. Činjenica je da kroz jednu krizu prolazimo, a jedna nas tek očekuje i moramo se znati pripremiti za suočavanje s njom.

  • Ističete da se po prvi put najviše pritužbi odnosilo na zdravstveni sustav dok je diskriminacija na drugom mjestu. Kako tumačite te promjene? Da li imamo manje diskriminacije ili samo više negativnosti u zdravstvenom sustavu?

Tu se radi o vrlo složenim odnosima i vezama i porast pritužbi na nekom području ne mora značiti i dramatično pogoršanje situacije na tom području jer taj porast može biti uvjetovan i nekim sekundarnim faktorima. Broj pritužbi može ovisiti o tome koje probleme trenutno više javno komuniciramo pa i to može privući veću pažnju građana i češće pritužbe na tom planu. Tako da iz iznijetih brojki i podataka ne treba izvlačiti generalne zaključke da je situacija u zdravstvu trenutno gora nego problemi s diskriminacijom, tim više što su jedni i drugi  problemi često i povezani .  No ono što je važno i sigurno jeste činjenica da mnogi građani mogu biti pogođeni ovim pojavama te da na jednom i drugom području imamo značajan prostor i nadasve potrebu da napredujemo i unapređujemo sustav zaštite prava. Kada je o zdravstvu riječ imamo puno pritužbi vezanih za liste čekanja , ili odnosa prema pacijentima , funkcioniranja hitne medicinske pomoći, nedovoljnu palijativnu skrb itd. i tu smo preporučili učinkovitije reorganizacije pa i edukacije zdravstvenog osoblja posebno kada se radi o odnosima s pacijentima. No istovremeno svjesni smo aktualne situacije s epidemijom korone i treba tek vidjeti kako će se sve to u budućnosti odraziti na zdravstveni sustav.

Kada govorimo pak o problemima diskriminacije jedan od naših naglasaka je svakako na edukaciji svih onih kojih rade na njenom suzbijanju. Zakon o suzbijanju diskriminaciji donesen je 2008. ali i nakon 12 godina vidimo da ne postoji dovoljna razina njegovog poznavanja i to ne samo njegovih odredbi nego i načina njegove primjene kako bi se postigla optimalna učinkovitost tog zakona . Npr. sudska zaštita je jedan od najvažnijih elemenata u tom procesu i to ne samo zbog sankcioniranja onih koji diskriminiraju već i zbog jedne šire društvene poruke o štetnosti i neprihvatljivosti diskriminacijskih praksi te potrebitosti prevencije . Mi u Uredu godinama pratimo i analiziramo sudsku praksu i u prekršajnim i u građanskim i u kaznenim postupcima i nažalost moramo konstatirati kako se radi o relativno malom broju predmeta i presuda te na osnovu toga stalno ističemo potrebu permanentne edukacije svih sudionika i sudaca i tužitelja i odvjetnika … Dio borbe protiv diskriminacije je i izgradnja inkluzivnog društva u kojem će prevladati uvažavanje drugih i drugačijih, kultura tolerancije  i bogatstva različitosti. A tome je uvjet naravno edukacija  na svim nivoima i svih relevantnih društvenih dionika ( i građana i svih nivoa vlasti, i medija, i pravosudnog sustava pa i samog obrazovnog sustava).

  • Iznosite podatke istraživanja po kojima se čak 17 posto manje građana osjećalo diskriminiranim u usporedbi s nekim prijašnjim istraživanjima ali svejedno se ističe i dalje ne zadovoljavajuće prijavljivanje svih oblika diskriminacije. Možemo li procijeniti što je realno stanje diskriminacije u hrvatskom društvu u ovom momentu?

Pa rekla bih da proaktivan rad naše institucije, ali i drugih subjekata, različite kampanja podizanja javne svijesti isl. rezultiraju određenim pomacima i to vjerojatno potvrđuju podaci istraživanja koje spominjete. Ali znamo da unatoč toga brojni problemi i izazovi ostaju. Broj prijavljenih slučajeva diskriminacije po mnogima je tek vrh ledene sante stvarnih problema , odnosno mnogi i pretežni broj diskriminacija i dalje ostaju neprijavljeni. To potvrđuju i naša istraživanja po kojima mnogi ispitanici koji iznose podatak da su bili diskriminirani istovremeno iznose i podatak da to nisu prijavili niti tražili pomoć (a takvih je i blizu 2/3). A ako nemate prijava onda ne možete ni postupati i to bitno otežava i naš rad i naša nastojanja. Također, treba znati da ako fokusirate istraživanja na posebne društvene skupine koje su potencijalno izloženiji diskriminaciji onda postotak diskriminacije osjetno raste i osjetno je veći nego što je to slučaj odnosno percepcija kod opće populacije (na koju se i odnosio ovaj citirani podatak od 17 posto). Borba protiv diskriminacije vrlo je složen i zahtjevan posao koji traži širi društveni angažman, a to je mislim i prepoznato i osmišljeno i u nacionalnom planu za borbu protiv diskriminacije 2017. – 2020.

  • Nažalost, i dalje značajno mjesto među problemima stanja ljudskih prava zauzimaju nacionalne manjine i konkretno posebno neke od njih poput romske ili srpske. Kako bi uopće, generalno mogli u kontekstu ovog godišnjeg izvješća ocijeniti probleme neostvarivanja ili narušavanja prava nacionalnih manjina? U kojim domenama su ta prava najugroženija ? Kakve pomake bilježimo na tom planu , negativne, pozitivne ?

Kada govorimo o nacionalnim manjinama  onda puno konkretnije i suštinskije možemo ući u probleme diskriminacije nago kada o tim pojavama govorimo općeniti na nivou čitave populacije. Iako su normativno gledajući prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj relativno dobro zaštićena situacija u praksi je bitno drugačija s mnogo  problema i to ne ovisi samo o Ustavu odnosno Ustavnom zakonu i drugoj regulativi uključivo naravno i međunarodne akte već stanje i ostvarivanje pojedinih manjinskih prava značajno ovisi i o spremnosti zajednice na njihovo uvažavanje. A mi smo nažalost suočeni i s jednom neprihvatljivom situacijom da pojedini politički i društveni subjekti i akteri šalju poruke kako nacionalne manjine navodno imaju prevelika prava. Potpuno u suprotnosti s kulturom tolerancije , inkluzije i bogatstva različitosti.

Mi se u našem izvješću posebno bavimo nacionalnim manjinama ali imamo i posebna poglavlja gdje dodatno analiziramo i različite oblike ugrožavanja pojedinih prava po etničkoj osnovi. U tom okviru posebno se bavimo i romskom i srpskom nacionalnom manjinom kao onim manjinskim zajednicama koje su posebno izložene diskriminaciji, koji se stigmatiziraju u javnom diskursu a prošle godine smo svjedočili i o pojačanim fizičkim napadima na pripadnike nacionalnih manjina npr. srpske nacionalne manjine ( Brač, Uzdolje ) pa iako se i politički i sudski na to reagiralo, generalno gledajući i dalje nas zabrinjava činjenica da ponekad izostaju jasne i nedvosmislene osude takvih djela s najviših političkih instanci vlasti, a upravo bi to trebala biti vrlo važna društvena poruka, građanima i najširoj javnosti, poruka koja nije samo osuđujuća već može imati i značajnu preventivnu funkciju .

Dalje kada govorimo o manjinama ono što nam se čini vrlo bitnim jesu i nedostacij u promicanju vrijednosti manjinske kulture poučavanje o doprinosu značajnih pojedinaca pripadnika manjinskih zajednica razvoju hrvatskog društva. Posebno zabrinjava što se zbog, rekla bih, političkog pragmatizma često podilazi netolerantnom dijelu javnosti.

U tom kontekstu mogli bi spomenuti i prošlogodišnji antiromski skup u Čakovcu koji je bio primjer jednog javnog prozivajućeg i stigmatizirajućeg govora prema jednoj cijeloj manjini koja navodna ugrožava normalnost života na nekom području, a radi se uvijek o pojedinačnim kaznenim djelima i svaka generalizacija  je tu apsolutno nedopustiva. Pojedinačni problemi se moraju osuditi i procesuirati, to nikome nije sporno a u prevenciji tih pojava nužan je koordinirani rad s širom romskom zajednicom.

Područja ugroženosti  prava pojedinih nacionalnih manjina i dalje su prisutna na planu obrazovanja, pravu na medije , zapošljavanju u javnim službama, uporabi jezika ali treba posebno istaknuti i čestu  izloženosti govoru mržnje

  • Što na tom planu vidite kao probleme i izazove za mogući napredak?

S jedne strane imamo pogrešnu percepciju javnosti o navodnim velikim pravima nacionalnih manjina a s druge strane imamo praksu i podatke koje mnogima nisu poznati .Npr mnogi misle kako se pripadnici nacionalnih manjina mogu puno lakše zaposliti nego neko drugi jer se mogu pozvati na zakonske odredbe pozitivne diskriminacije ali je situacija upravo suprotna  odnosno zaposlenost i zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u pojedinim segmentima javne uprave, sudstva, policije, vojske je negativno proporcionalno ponekad  i osjetno ispod onoga na što bi imali pravo. Iako pripadnici nacionalnih manjina čine skoro 8  posto stanovništva njihov udio zaposlenih u javnoj i državnoj upravi te pravosuđu iznosi tek nešto više od 3 posto.  Raskorak u tim brojkama potvrđuje da postoji pogrešna percepcija javnosti o navodnim prednostima pri zapošljavanju pripadnika nacionalnih manjina pri čemu se olako zaboravlja da ni sami pripadnici nacionalnih manjina nedovoljno pozivaju na to svoje pravo te da etnička pripadnost ni kom slučaju ne može biti prednost pred stručnim kriterijima .

Pogrešne percepcije postoje i kada je u pitanju npr pravo na uporabu jezika i pisma pa se taj problem gotovo isključivo svodi na upotrebu ćirilićnog pisma u Vukovaru a izostaje uvid da mnoge jedinice lokalne i područne samouprave koje pravo na upotrebu manjinskog jezika imaju u svojim statutima to pravo nedostatno primjenjuju, odnosno provode ga u znatno manjem opsegu nego što ih na to obavezuje zakon .

Mogli bi ovome dodati i činjenicu da npr. savjet za nacionalne manjine godina upozorava i tražio od vodstva HRT bolji medijski tretman nacionalnih manjina ali bez uspjeha pa se tako ne ostvaruje još uvijek i pravo na tv programe na jezicima pojedinih nacionalnih manjina kao i to da nema redakcije za nacionalne manjine iako je to obaveza HRT, na što smo i mi upozoravali.

  • U Izvješću posebno apostrofirate i značajan pad kvalitete suradnje s državnim institucijama i njihovo sve manje uvažavanje vaših preporuka za otklanjanje problema odnosno poboljšanja stanja ljudskih prava? Što je tome razlog i kako državne institucije staviti u funkciju pozitivnih promjena u  poboljšanju ljudskih prava u hrvatskom društvu?

Iako smo posljednjih godina bilježili porast uvažavanja naših preporuka u 2019. godini nažalost došlo je do promjene tog trenda pa tako u 2018. godini bilježimo da nadležna državna tijela reagiraju ili postupaju tek prema četvrtini naših preporuka što je višestruko manje nego što je bilo godinu ranije kada je prihvaćeno gotovo dvije trećine naših preporuka i primjedbi. Također Vlada se nije uopće očitovala na skoro polovinu naših preporuka i to je zabrinjavajuće jer to bitno otežava naš rad i umanjuju moguća postignuća u zaštiti ljudskih prava u hrvatskom društvu. Ne bih mogla ulaziti u razloge takvih odnosa , ali na nam je da na to upozorimo i to i radimo. S druge strane želim istaknuti i činjenicu da je naša suradnja s mnogim nadležnim institucijama vlasti , uključivo i vladina ministarstva uglavnom dobra. Tome u prilog ide i odluka o imenovanju mreže  koordinatora za suradnju s Uredom pučke pravobraniteljice pri tijelima javne vlasti i nadamo se da će i to doprinijeti napretku iako je napredak kao što smo na početku rekli napredak je vrlo složen i dugotrajan

  • Hrvatska je (kao i ostatak svijeta) suočena s velikom zdravstvenom krizom koja se po logici stvari preljeva i već dobro osjeća u svim sferama društvenog života. Hoće li ta kriza dodatno narušiti i stanje ljudskih prava i može li se posebno negativno odraziti ili se već održava i na nacionalne manjine ili neke od njih poput romske?

U vrijeme svake krize veliki se broj građana suočava s diskriminacijom, zbog svog zdravstvenog stanja, zbog svoje dobi, materijalnog stanja, etničkog porijekla, spola … I pojedine skupine su naravno posebno ugrožene kao u ovom slučaju starije dobne skupine, ali ne samo oni. Stanje će se vjerojatno dodatno teško odraziti na skupine koje su i do sada teško živjele , koje su živjele u riziku od siromaštva , koje su bile nezaposleni ili su bile u sivoj zoni zaposlenosti ili npr. pripadnici romske nacionalne manjine koji žive u izdvojenim naseljima bez odgovarajuće infrastrukture. Nedavno je posebno i upozoreno da je vrlo važno izbjeći da upravo romska naselja postanu nova žarišta  te da im tijela vlasti na svim razinama u sprječavanju toga daju odgovarajuću pomoć i potporu u osiguravanju i  podizanju sanitarnih i zdravstvenih uvjeta. Nažalost imamo podatke po kojima puno lokalnih i regionalnih zajednica nije zadržala ni dosadašnji nivo pomoći romskim naseljima. Rijetki su koji su to pojačali poput Bjelovarsko-bilogorske ili Međimurske županije i što je važno i vrijedno pri tome su intezivno surađivali sa samom romskom zajednicom na svom području .

Općenito gledajući, realno je očekivati da će doći do pogoršanja socioekonomske situacije kao posljedice ove pandemije, a to je situacija koja po logici stvari vuče za sobom i pojačane probleme na području ljudskih prava , veću ugroženost, više diskriminacije itd. Mi smo toga svjesni i za to se pripremamo.

Radi se o najvećem javnozdravstvenom izazovu s kojim se suvremeni svijet ikada suočio i vrlo je važno da svi pokažemo odgovornost i solidarnost, a kao svaka izvanredna situacija i ova epidemija je neodvojiva od stanja ljudskih prava bilo da govorimo o pravu na zdravlje , pravu na život, pravu na pristup informacijama , pravu na rad , obrazovanju, slobodi kretanja , pravu na privatnost, jednakost, ne diskriminaciju itd. Ljudska su prava trenutno pod jednim novim i posebnim pritiskom i  svjedočimo o pojedinim njihovim ograničavanjima. Nužno je poduzimati posebne mjere za zaštitu zdravlja i života ali mora se voditi računa o apsolutnom poštivanju  ustavnih i zakonskih prava te međunarodnih obaveza koje je Hrvatska preuzela.

Autor : Antun Brađašević

Show More