JEZIK KAO FAKTOR OČUVANJA MANJINSKOG IDENTITETA

U Daruvaru je početkom  veljače  a povodom Međunarodnog dana materinjskog jezika u organizaciji Bjelovarsko-bilogorske županije i Češke knjižnice održan  tradicionalni skup koji se bavi problematikom zaštite manjinskih jezika a  čija je tema bila  « Značenje jezika u očuvanju manjinskog identiteta «. U raspravi koju je vodila Bjelovarsko-bilogorska dožupanica  iz redova češke nacionalne manjine Tanja Novotni Golubić, sudjelovali su neki od najeminentnijih hrvatskih eksperata za manjinska pitanja poput profesorice Vesne Crnić-Grotić, redovne profesorice međunarodnog prava s Pravnog Fakulteta u Rijeci ali i predsjednice Odbora stručnjaka vijeća Europe za Povelju o regionalnim i manjinskim jezicima ,  sociologinja s Pravnog fakulteta u Zagrebu  Antonija Petričušić, a inače i članica Savjetodavnog odbora za primjenu Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe , Vladimir Ham , potpredsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH i potpredsjednik Federalne unije nacionalnih manjina Europe (FUEN) , lektorica Helga Stranjik, trenutno na  Filozofskom fakultetu Karlovog Sveučilišta u Pragu , Nina Čolović , lingvistica i istraživačica iz Arhiva Srpskog narodnog vijeća (SNV) te drugi gosti.

Otvarajući raspravu  predstavnica organizatora i voditeljica skupa , dožupanica Bjelovarsko-bilogorske županije Tanja Novotni Golubić istakla je kako je jezik u višeetničkim i multikulturalnjm zajednicama  puno više od komunikacijskog sredstava, identitetska osnova koja nam daje osjećaj pripadnosti . Zato su važne manjinske politika  koje štite i promoviraju manjinske jezike i tako njeguju posebnost zajednice , osnažuju uključenost i otvorenost društva te doprinose stabilnosti i međusobnom razumijevanju. Tako je  i  cilj ove rasprave bio usmjeren na podizanje svijesti javnosti o važnosti očuvanja manjinskih jezika od strane zajednice u kojima oni tako funkcioniraju bez obzira što se nekad radi i o velikim europskim jezicima. To doprinosi i općoj društvenoj dobrobiti , ali i posebno usporavanju asimilacijskih procesa koji su neminovno prisutni, naglasila je Novotni- Golubić.

U tom kontekstu prvotno se nametnulo pitanje koliko je  Europska povelja za zaštitu regionalnih i manjinskih jezika uopće poznata našoj javnosti .

Odgovarajući na ovo pitanje profesorica  Vesne Crnić -Grotić

istakla je kako je sadržaj i značaj ove važne Povelje u široj javnosti apsolutno nedovoljno poznat jer je primarnija orijentacija na zaštitu manjina nego li samog jezika kojim se služe. Interesantno je ,  istakla je prof. Crnić-Grotić , da je ova Povelja kao instrument manjinske politike puno više udomaćena i poznata u zemljama gdje pojam nacionalnih manjina nije toliko uvriježen kao što je to slučaj npr u V. Britaniji, ali ili u Španiji . Indikativna je činjenica da donedavno čak i na web stranicama vladinog Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina nije bilo Povelja o regionalnim i manjinskim jezicima ( uz ostale važne manjinske dokumente ) što isto govori o odnosu i prihvaćenosti odnosno njenoj promociji ( iako je Hrvatska ovu Povelju koja je usvojena 1992. g. ratificirala još 1997. godine ) . Iako je  Povelju do sada ratificiralo 25 europskih zemalja ima i vrlo značajnih zemalja koje  to još nisu uradile poput npr. Francuske ( koja nažalost nema politiku zaštite manjinskih jezika ), ali i Italije ( koja ima zakone o manjinskim jezicima ),  Irske ( čiji je problem dominacija engleskog a ne irskog jezika ) ili  Belgije … No, europska pozicija je bez daljnjega da se manjinski jezici moraju štititi i promovirati i to, kako kaže Povelja,  kao kulturna baštine nekoga društva odnosno države . A to između ostalog znači da treba primijeniti načelo ravnopravnosti prema manjinskim jezicima koji imaju pravo na život kao i veliki , službeni jezici koji uživaju veliku potporu i zaštitu društvenih i državnih institucija, pa davanje potpore i zaštite manjinskim jezicima ne znači apsolutno nikakvu prijetnju većinskim jezicima , kao što neki političari potpuno pogrešno shvaćaju i govore, zaključila je prof. Crnić – Grotić.

Govoreći o značaju međunarodnih pravnih dokumenta za zaštitu i razvoj manjinskih prava pa naravno i jezika sociologinja  Antonija Petričušić je na primjeru jednog drugog važnog europskog dokumenta  Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina istakla ulogu njihove fleksibilnosti koja s jedne strane možda snižava njihovu učinkovitost i obveznost, ali istovremeno i otvara i širi prostor njihove veće prihvaćenosti i primjene . Cijelo je pitanje reguliranje zaštite nacionalnih manjina u Europi ( čijih pripadnika usput rečeno ima 50-ak milijuna )  bio jedan veliki politički kompromis, istakla je profesorica Petričušić, koji je zaživio krajem prošlog stoljeća kao odgovor na međuetničke sukobe do kojih je došlo raspadima višetničkih zajednica u istočnoj Europi. Međunarodna zajednica se tada usaglasila da nešto treba poduzeti i tako je nastala i Okvirna konvencija, ali da bi se što više zemalja privuklo da ja podrže i prihvate odredbe te Konvencije su vrlo «labave».One ne daju striktne i jasne upute oko manjinskih prava u nacionalnom zakonodavstvu već npr. kažu manjinama treba omogućiti da uživaju zaštitu svog identiteta ili korištenje svog jezika . Međutim ne daju i ključ kako to implementirati kroz nacionalnu legislativu.

A da je taj okvir još uvijek nezadovoljavajući svjedoči i tzv. Manjinska  inicijativa  ( Minority Safe Pack ) o kojoj je govorio potpredsjednik Federalne unije nacionalnih manjina Europe (FUEN)  Vladimir Ham.

Inicijativa koju je  potpisima podržalo više od milijun europskih građana ( što je tek peta inicijativa ovakvog tipa koja je uspjela unutar EU od 70-ak koliko ih je do sada bilo pokrenuto )  i kojom se želi osnažiti zajednička legislativna politika Europske unije u vezi nacionalnih manjina,  između ostaloga  značajnu je pažnju posvetila  i jezičnim pitanjima. Tako  u paketu Manjinske inicijative ima nekoliko važnih točaka koji se direktno ili indirektno referiraju na pitanja manjinskih jezika kao što je npr.  zaštita i promicanje kulturne i jezične raznolikosti, programi financiranja malih jezičnih zajednica ( kako bi im se između ostaloga omogućio i lakši pristup europskim financijskim fondovima ) , osnivanje  Europskog  Centra za jezičnu raznolikost ( kroz koji bi se istraživali ali i promovirali manjinski jezici ), jedinstveni europski zakon o autorskim pravima koji bi trebao olakšati i usluge emitiranja medijskih sadržaja  na materinskom jeziku ( posebno u nekim pograničnim područjima ) te povećanje  slobode korištenja i prijema audio-vizualnih sadržaja u manjinskim regijama. Konkretni prijedlozi Inicijative su početkom veljače predstavljena novoj Europskoj komisiji koja se u narednih šest mjeseci o tome treba očitovati kako  bi proces mogao krenuti u daljnju parlamentarnu proceduru.

Lingvistica i istraživačica  u Arhivu  SNV u svom izlaganju posebno je pak upozorila  na potrebu širenja sfera i područja upotrebe i korištenja manjinskih jezika kao važnih mehanizama njihova očuvanja ali i razvoja . Pravni aspekti odnosno zaštita jezičnih prava  ili npr. korištenja manjinskih jezika unutar porodičnih zajednica  jesu važni preduvjeti i instrumenti njihova očuvanja, ali nisu dovoljni . Posebno ne ako se želi održati i potaknuti i procesi razvoja, a ne samo očuvanja jezika . U tom pogledu jedna od najvažnijih aspekata je širenje domene javne upotrebe manjinskih jezika , a to u našim prilikama često nedostaje za mnoge manjinske jezike ( iako se Hrvatska ratificirajući Europsku  povelju o manjinskim jezicima obvezala da će upravo osiguravati i širiti njihovu javnu upotrebu ) . I nije tu samo riječ o obrazovanju na manjinskim jezicima koje je izuzetno važno već i upotreba manjinskih jezika  u administrativnim procesima , sudstvu i sl. No, to je nešto čemu  bi trebale pridonositi i same manjinske zajednice jačajući svijest pa i hrabrost, kako kaže Čolović, o  potrebitosti i ravnopravnosti svoga manjinskog jezika.

U tom pogledu  vrlo zanimljivo  istraživanje napravila je lektorica s Filozofskog fakulteta Karlovog Sveučilišta u Pragu Helena Stranjik ( inače i sam rođena Daruvarčanka ) koja je na primjeru korištenja češkog jezika na daruvarskom području uputila  na važnost njegova korištenja i  očuvanja   unutar porodičnih zajednica  jer i u tom okruženju ima čimbenika koji na to mogu negativno utjecati.

S tim u vezi profesorica Crnić-Grotić još je jednom istakla ključnu važnost obrazovanja  na manjinskim jezicima iako taj važan segment ako nije dobro osmišljen  i izbalansiran može imati i neke negativne posljedice. Podsjetila je npr. na slučaj mađarskih škola u Ukrajini ili Rumunjskoj gdje su učenici  bili pogođeni jednom vrstom jezične getoizacije jer se  nedovoljno pažnje posvećivalo većinskom i službenom jeziku. Obrazovanje na manjinskom jeziku je dobrodošlo i važno ali nikad ne smije ići na uštrb većinskog jezika  što stvara dodatna opterećenja pa i same roditelje dovodi u dilemu da li i koliko djecu time uopće opterećivati. Međutim značajan motivacijski faktor sigurno bi  mogla biti činjenica koju su odavno istakli mnogi pedagozi, a to je da  je npr dvostruki jezični identitet vrlo pozitivan doprinos u razvoju djece!

Prof . Vesna Crnić Grotić o 6. hrvatskom Izvješću o primjeni Povelje o manjinskim  jezicima

 Hrvatska je prošle godine podnijela svoje 6. Izvješće o primjeni Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima te smo od profesorice Crnić- Grotić pokušali saznati  kakve su ocijene ovog Izvješća odnosno da li i kako uopće Hrvatska napreduje na planu  zaštite manjinskih jezika.

Međutim kako 6. Izvješće još nije u potpunosti prošlo evaluacijsku proceduru  i postalo javno ( sada su primjedbe poslane hrvatskoj Vladi na očitovanje nakon čega će ići pred Odbor ministara VE koji bi ga trebao usvojiti i donijeti preporuke) prof. Crnić – Grotić o tome nije mogla govoriti,ali je podsjetila na neke ključne ocijene i kritike koje su mjerodavna tijela VE Hrvatskoj uputili u vezi ranijih izvješća.

Prijašnje kritike profesorica Crnić – Grotić koncentrirala je oko tri ključna pitanja :

Prvo je činjenica da hrvatska ima apsolutno najviši prag ( među državama koje prihvaćaju Povelji i Konvenciju )  za uvođenje  manjinskih jezika u službenu i ravnopravnu uporabu ( dakle potpuno obrnuto od onoga što se našoj javnosti  nameće ) .

Drugo je problem rezerva koju je Hrvatska stavila na tzv. neteritorijalne jezike (odnosno da na takve jezike neće primjenjivati Povelju)  pa je žrtva takve politike npr romski jezik ( ali ne romski bajaški jezik koji ima svoje tertorijalno uporište, « svoja sela «  ). Hrvatska je imala pravo staviti rezervu , ali je to loša poruka jer je rijetka država koja je na taj način jedan od najnezaštićenijih jezika u Europi , romski, stavila pod «rezervu».

I na kraju treći problem je nedovoljan rad na  njegovanju i razvoju tolerancije prema manjinskim jezicima  za što je najbolji primjer nažalost  vukovarski slučaj  i problem ćirilice iako se Hrvatska ratifikacijom Povelje obvezala na njenu zaštitu. Takva situacija stvara loše ozračje  a proizvodi i kolateralne «žrtve « ,pa npr. problema s svojim pismom na vukovarskom području osjećaju i neki Rusini koji naravno koriste ćirilicu ( iako su bili žrtve rata na tom području kao i Hrvati )   kaže prof. Crnić Grotić.