OBRAZOVANJE ZA POMIRENJE

Intervju : Tena Banjeglav , povjesničarka , istraživačica u Documenti i voditeljica projekta „Izgradnja mira : razgovori s mladima o temama rata u 1990-ima, pomirenja i tranzicijske pravde koji je realizira udruga za promicanje građanske i političke  kulture POLKA iz Karlovca.

Sudionici ovog projekta smatraju da suživot postoji, no da su još uvijek prisutne tenzije i mržnja. Iz njihovih odgovora dobiva se dojam napretka u procesu pomirenja i nada u bolju budućnost. Smatraju kako su mladi puno tolerantniji, spremniji prijeći preko razlika i lakše ih prihvatiti, pa prema tome, i spremniji na kvalitetan suživot. Nažalost, trenutno stanje u društvu ne potvrđuje takvo mišljenje, ni kada su u pitanju starije, a ni mlađe generacije. Za mlade je poseban problem što aktualni obrazovni sadržaji kada je u pitanju rat nedovoljno promiču toleranciju i pomirenje te prevladava jednostran pristup bez multiperspektivnosti iako mladi pokazuju potencijalni interes da se kritički suoče s ratnim temama.     

Nedavno ste završili projekt- istraživanje « Izgradnja mira : razgovori s mladima u Hrvatskoj o temama ratu 1990-ima, pomirenju i tranzicijskoj pravdi « . Što su bili motivi za pokretanje jednog takvog projekta i koji su bili ključni ciljevi tog projekta ?

Projekt je pokrenut prije svega kako bismo saznale što mladi zaista misle o temama rata, zanimaju li ih te teme, o čemu bi možda željeli znati više i slično. To nam je bilo važno za naš daljnji rad s mladima, na edukativnim i drugim materijalima, kao i na seminarima za obrazovanje nastavnika.  Osim te potrebe, za pokretanje ovog projekta motivirale su nas sve dugotrajne i burne rasprave koje su se vodile oko novog kurikula povijesti. Upravo su kurikuli za osme razrede i četvrte razrede gimnazija bili najsporniji jer se unutar njih nalaze teme koje možemo nazvati kontroverznima. Jedna od njih je svakako tema ratova u 1990-ima. Povećana je satnica unutar koje se navedene teme obrađuju, što je dobro, no tek nam ostaje vidjeti hoće li se u praksi nešto promijeniti. Osim toga, preko medija do nas svakodnevno dolaze informacije o sve većoj radikalizaciji mladih, mržnji prema drugima i drugačijima, nasilje. Smatramo da se protiv toga može boriti objektivnom edukacijom i razgovorima s mladima.

Glavni cilj projekta bio je podržati proces pomirenja među mladima u Hrvatskoj i pokušati utjecati na sustav formalnog obrazovanja. Ostali ciljevi zbog kojih je nastao ovaj projekt su osvijestiti mlade o pitanjima vezanim uz ratove 1990-ih, tranzicijske pravde i pomirenja, motivirati ih da o tim pitanjim promišljaju, uče i da budu aktivniji u suočavanju s njima na kritički način te na rezultatima projekta i inovativnim metodama utjecati na formalni obrazovni sustav u Hrvatskoj.

INTERES MLADIH

Kako se i kroz koje aktivnosti projekt realizirao ?

Projekt  je započeo 1. svibnja 2019. godine, a realizirala ga je udruga za razvoj građanske i političke kulture POLKA iz Karlovca. Financirala ga je Europska Unija u sklopu većeg projekta pod nazivom „Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije-podrška RECOMU“. Središnji dio projekta bile su tri radionice održane krajem svibnja u tri različita grada – Zagrebu, Rijeci i Karlovcu. Radionicama je prisustvovalo 33 mladih, koliko smo i planirale na početku. Sudionici su bili učenici srednjih škola, mladi od 15 do 18 godina. Glavna sesija bila je praktična radionica, tijekom koje smo koristili inovativnu metodu izrade lutkica od tkanine s ciljem promišljanja uloga, položaja i osjećaja osoba koje se nalaze na ratom zahvaćenim prostorima. U završnoj sesiji sa sudionicima smo raspravljali o pitanjima vezanima uz prethodno održanu radionicu i o temama kao što su rodne uloge u ratu, pitanja tranzicijske pravde, i možda najvažnije, o pitanjima što svatko od nas može učiniti kako bismo osigurali mir i bolji suživot u budućnosti.

Krajem srpnja održan je i završni događaj projekta, seminar kojeg smo nazvali „Žene u ratu. Žrtve, promatračice, počiniteljice“ na kojem smo rezultate projekta predstavili nastavnicima, profesorima, osobama koje rade s mladima, predstavnicima drugih organizacija, autorima udžbenika i ostaloj zainteresiranoj javnosti. Nakon predstavljanja rezultata, održale smo i praktičnu radionicu koju smo koristile i na radionicama s mladima, kako bismo predstavile metodu drugima, kao dobar način započinjanja debate o kontroverznim i teškim temama.

KRITIČKI UČITI  O RATU

Što su glavni nalazi vašeg projekta i istraživanja . Kako danas « dišu « mladi kada je u pitanju ratno razdoblje , pomirenje i tranzicija ?

Moram reći da su nas mnogi odgovori, kao i konačna statistika nakon analiziranih upitnika iznenadili. Bez obzira koliko se trudile biti objektivne i neutralne pri izradi upitnika, imale smo neka unaprijed određena očekivanja, a bile smo i upoznate s rezultatima nekih drugih istraživanja o sličnim temama.

Prema rezultatima našeg istraživanja, učenici su zainteresirani za teme rata i žele o njima znati više (90 % sudionika). Očekuju da će dodatne informacije dobiti upravo u školi, od nastavnika. Vrlo iznenađujući su nam bili i odgovori na pitanja jesu li učenici pročitali neku knjigu ili članak vezan uz teme rata i jesu li ikada samostalno istraživali te teme. Naime, na oba pitanja većina učenika odgovorila je potvrdno. To je u suprotnosti s mišljenjem kako današnji mladi ne čitaju i kako ih ništa ne zanima, posebno teške i specifične teme kao što je ova. Vrlo važno nam je da mladi smatraju da se Domovinski rat, kao i drugi povijesni događaji, mogu, čak i moraju, propitivati i kritizirati. Istaknuli su da to treba činiti kako bi iz takvih događaja učili i kako se oni ne bi ponavljali. Zadnje pitanje u upitniku bilo je o postojanju i kvaliteti suživota Hrvata i Srba u Hrvatskoj danas. Iako su odgovori podijeljeni gotovo pola pola, ohrabruje činjenica da su mnogi od njih istaknuli da su mladi danas spremniji na suživot, da su tolerantniji i otvoreniji prema drugima, bez obzira na razlike. I ti odgovori su zapravo suprotni nekim istraživanjima koja su pokazala da su mladi radikalniji od roditelja i manje otvoreni na prihvaćanje drugih i drugačijih.

SPREMNI NA SUŽIVOT

Da li je metodologija vašeg projekta dovoljno relevantna da se mogu izvlačiti i neki generalniji stavovi i trendovi ili pak možemo govoriti tek o zanimljivim ( i sigurno značajnim ) indikacijama ? 

S obzirom da je istraživanje provedeno na malom broju sudionika, koji su se usto javili za sudjelovanje iz vlastitog interesa za teme ili su ih odabrali njihovi učitelji, teško je tvrditi da ono može biti pokazatelj generalnih trendova. No, ipak, smatramo da su oni zanimljivi i da smo ostvarili postavljene ciljeve projekta, prije svega onaj da saznamo što učenike zanima i o čemu bi željeli znati više te na koji način bi voljeli raditi. Kao što sam već ranije istaknula, to nam je važno za naš daljni rad, kao što može biti relevantno i za obrazovni sustav u ovom trenutku kada je pred njim reforma, kada se pišu novi udžbenici i slično.

Da li ste kroz projekt mogli ostvariti i neke uvide u to da li je prisutan i kakvog je karaktera njihov otklon od starijih kada su u pitanju ratne teme i problemi pomirenja ?

Iako je kod dijela ispitanih sudionika vidljivo prenošenje prevladavajućih trendova u društvu, kao što su nacionalizam, revizionizam te nekritičnost prema spomenutim temama, oni su u manjini. Većina učenika navela je kako se tim temama žele baviti objektivno, na kritički način, radeći na objektivnim izvorima iz tog vremena. Također, zanimaju ih procesi, događaji koji su ratu prethodili, koji su do njega doveli, kao i njegove posljedice i veza s stanjem u državi koje imamo danas. To često u školama, prema dosadašnjem kurikulu i udžbenicima, nisu mogli dobiti. Ne smijemo zaboraviti da su ove generacije rođene ranih 2000-ih godina te da njima ti događaji nisu suvremeni niti poznati, da su oni za njih povijest. Istaknuli su i da bi željeli čuti svjedočanstva osoba koje su sudjelovale u ratu, s obiteljima žrtava i nestalih i slično. Dakle, zanimaju ih pojedinačne sudbine osoba koje su bile aktivni sudionici rata. Vrlo je važno da smatraju da se o ratu i drugim kontroverznim temama ne smije šutjeti, da se o tim temama mora razgovarati, no objektivno i kritički, te da ih se mora kritizirati. Također, i sami su istaknuli kako su starije generacije nespremne na suživot sa Srbima, kako mnogi još uvijek žive u prošlosti, da među njima još prevladavaju mržnja i prezir, da ne žele surađivati i biti tolerantniji. Nasuprot tome, smatraju da će u budućnosti taj suživot biti kvalitetniji jer su mladi spremniji prihvatiti Srbe i biti otvoreni prema njima.

Po logici stvari projekt je zahvatio i hrvatsko-srpske odnose, pitanja suživota, odnos manjine i većine. Na što projekt po tim pitanjima upućuje . Kakav je trenutna situacija , kakve su perspektive ?

Kao što sam ranije spomenula, sudionici ovog projekta smatraju da suživot postoji, no da su još uvijek prisutne tenzije i mržnja. Iz njihovih odgovora dobiva se dojam napretka u procesu pomirenja i nada u bolju budućnost. Smatraju kako su mladi puno tolerantniji, spremniji prijeći preko razlika i lakše ih prihvatiti, pa prema tome, i spremniji na kvalitetan suživot. Nažalost, trenutno stanje u društvu ne potvrđuje takvo mišljenje, ni kada su u pitanju starije, a ni mlađe generacije.

U onoj mjeri u kojoj vaš projekt upućuje na moguće pozitivne trendove u tim odnosima ne odudara li on od mnogih istraživanja i analiza koje su u posljednje vrijeme pokazali i vrlo negativna obilježja hrvatske (većinske , prosječne) mladeži (izraženu etničku distancu, porast ksenofobije, prilični indiferentnost ili nepoznavanje ndhazijske prošlosti itd. ). ? Da li vaš projekt pokazuje da može i drugačije i što je za to važno ?

Sve što vi navodite je točno, ili barem mi smatramo da jest, i zbog takvog stanja očekivale smo drugačije rezultate ovog istraživanja. No, pokazalo se da naš projekt odudara od tih uvriježenih mišljenja o mladima i ranije provedenih istraživanja te da pokazuje pozitivne trendove i ukazuje na to da možda situacija i nije tako loša kao što se obično misli. Ipak, zbog malog broja ispitanika, ne bih tvrdila da se rezultati ovog istraživanja mogu tumačiti kao neki generalni trendovi.

ZA OBJEKTIVNIJI KURIKULUM POVIJESTI

Želja vam je nalazima i rezultatima ovog projekta utjecati na sustav obrazovanja i nove kurikulume povijesti i građanskog odgoja. Koliko je to realno i što tu treba mijenjati ?

Malo je vjerojatno da ćemo uspjeti promijeniti kurikulume, no mislim da smo barem dva mala koraka u ostvarivanju tog velikog cilja već napravile. Prije svega, predstavile smo projekt i podijelile njegove rezultate s nastavnicima koji se ovim pitanjima bave na svojim satovima, približile im što učenike više zanima, na čemu bi više voljeli raditi i na koji način. Ako samo neki od njih prihvati te sugestije i uklope ih u svoj rad u praksi, već smo nešto promijenile. Osim toga, primjenjena metoda već je jako dobro prihvaćena od strane nastavnika koji su vidjeli kako mi s njom radimo, te će ju neki od njih sigurno koristiti na svojim satovima. Imamo čak i pozive da gostujemo u školama i održimo iste takve radionice koristeći navedenu metodu. Ona je inovativna, vrlo zanimljiva i uključujuća te kao takva je vrlo dobra za otvaranje rasprava i promišljanje mnogih tema. Još jedna stvar na koju sigurno možemo utjecati je izrada novih udžbenika povijesti, na kojima se još uvijek radi. Pokušat ćemo u njih uklopiti neke od materijala, prije svega različite izvore i osobna svjedočanstva, za koje su učenici posebno istaknuli da ih zanimaju. Iako je projekt formalno završio, u narednim mjesecima ćemo ga još nekoliko puta predstavljati među različitim skupinama te se nadamo da će njegov utjecaj biti još veći.

Koliko današnji obrazovni sadržaji omogućavaju mladima da se objektivno upoznaju s ratom , njegovim uzrocima i posljedicama ? Koliko obrazovni sadržaji potiču toleranciju, suživot, pomirenje ….?

Postojeći sadržaj uglavnom kronološki donosi najvažnije događaje tijekom rata, i to uglavnom one koji su se događali na hrvatskom teritoriju. Rat u Bosni tek se ukratko spominje, a ostale države nisu ni spomenute. Isto tako ni ni žrtve drugih nacionalnosti. Također, procesi, uzroci nastanka rata kao ni njegove posljedice,  često ostaju ne objašnjene, o njima se gotovo ni ne uči. Perspektiva iz koje se o tim događajima govori isključivo je jednostrana, vrlo često nedostaje multiperspektivnosti. Naravno, na kraju, uvijek ima nastavnika koji na vlastitu inicijativu i želju da svojim učenicima stvari prikažu objektivno, s njima rade drugačije i sami donose izvore, kreiraju sadržaje i ostalo. No, moje je mišljenje da takav način rada ne bi trebao biti prepušten incijativi pojedinih nastavnika, nego da bi ga sustav trebao poticati i razvijati. Naravno, to se ne odnosi samo na pitanje Domovinskog rata, nego na sve sadržaje općenito. Prema tome, smatram da sadržaji kakve imamo sada ne promiču toleranciju te ne pridonose pomirenju. Dokle god ne uvedemo multiperspektivnost, ne počnemo kod učenika poticati i razvijati kritičko mišljenje, ne odmaknemo se od isključivo jednostranog narativa o tim događajima, nastavni sadržaji neće ni promicati te važne vrednote.

Kako u obrazovnom procesu ali u drugim sferama života mlade poticati i odgajati za toleranciju , za razumijevanje različitosti , prihvaćanju drugih i drugačijih … ? Kako stvarati jednu pozitivnu društvenu klimu u kojoj je kultura tolerancije jedna od ključnih vrijednosti ?

Prije svega, u školi, ali i izvan nje mlade treba učiti kritičkom mišljenju, kako bi sami znali prepoznati objektivne stvari i razlikovati ih od lažnih vijesti, ideološki obojenih tekstova i sl. Tada bi bili manje skloni radikalizaciji i tolerantniji. Treba objektivno pristupati svim problemima i temama koje obrađuju te im ponuditi različite perspektive, kako bi sami bili sposobni izgraditi mišljenja o tim problemima. Smatram da trebaju i što više putovati, upoznavati druge kulture, rase, vjerske zajednice i općenito drugo i drugačije. Time se gradi tolerancija i uči mlade da razumiju druge. Zbog toga mi puno radimo upravo na razmjenama mladih, kao jednom od načina na koji mladi upoznaju mlade iz drugih država, različitih kultura, jezika, vjera, i tim upoznavanjem u neformalnom okruženju razvijaju sve te važne vrednote koje doprinose pozitivnim promjenama u društvu.

Kakvi su daljnji planovi oko vašeg projekta ?

Zasada znamo da ćemo projekt predstavljati još nekoliko puta u narednim mjesecima, među različitim društvenim grupama na različitim događajima. U budućnosti, voljele bismo ga pretvoriti u jedno veće istraživanje, u barem još nekoliko gradova s većim brojem sudionika, no za to još tražimo sredstva. Svakako ćemo njegove rezultate koristiti u svom radu i pokušati utjecati na pozitivne promjene u obrazovnom sustavu, makar i dalje malim koracima.

Stojan Oradović