NEKI JOŠ NE ŽELE SIMBOLIČKI ZAVRŠITI RAT JER IM TO DONOSI GLASOVE I PRIVILEGIJE
Furio Radin, podpredsjednik Hrvatskog sabora i zastupnik talijanske nacionalne manjine.
U posljednje vrijeme se suočavamo s nizom sve opasnijih etničkih i protumanjinskih incidenta, protumanjinskom retorikom, dovođenjem u pitanje nekih njihovih prava, oštrim napadima na pojedine manjinske političare…. Savjet za nacionalne manjine nedavno je ponovno objavio priopćenje u kojem upozorava na porast atmosfere etničke nesnošljivosti i etnocentrizma u hrvatskom društvu. U priopćenju se poziva na istoimenu Deklaraciju u kojoj je još prije nekoliko godina upozoreno na te probleme. Što se to zbiva u hrvatskom društvu kada je u pitanju etnička tolerancija i odnos prema nacionalnim manjinama?
Još prije nekoliko godina, Deklaracijom koju smo potpisali u Puli, ozbiljno smo upozorili na sve izraženije pojave etnocentrizma i neprihvatljivog nacionalizma, koji se sve izraženije počeo osjećati u hrvatskom društvu i prema kojima su izostale odgovarajuće društvene, političke pa i zakonske akcije i reakcije. Dovoljno je spomenuti famozni slučaj Vukovara, gdje izostaje odgovarajuća primjena zakona. Uz sav dužni pijetet prema onome što se u ratu dogodilo u Vukovaru, prema njegovim strašnim žrtvama, treba reći da jezik i pismo jedne nacionalne manjine nemaju ništa s tim i da nisu ni u kakvoj korelaciji sa zločinima koji su se dogodili prije 30 godina. Podsjetio bih na primjer Istre gdje je dvojezičnost uspostavljena odmah nakon II svjetskog rata i sloma nacifašizma. Brojni zločini koji su počinjeni za fašističke okupacije nisu bili prepreka tome. Prema tome, treba samo malo političke mudrosti i senzibiliteta da se shvati kako problem leži drugdje, u nekim politikama koje su provodile određene ciljeve, ali ne i u zajednici nacionalne manjine, čiji su članovi ostali u Vukovaru, s jednim jedinim ciljem i projektom – da žive u miru i toleranciji s većinskim narodom. Zato neprimjenjivanje zakona na štetu neke nacionalne manjine nije izraz mentaliteta određene sredine, niti izraz narodne volje i slično, nego je to izraz jedne politike. To je izraz politike koja simbolično ne želi okončati, ne želi završiti rat, jer to nezavršavanje rata donosi neke glasove i privilegije. Slično dizanje tenzija imate i u Međimurju, prema Romima koji postaju žrtve potpuno promašenih politika.
Međutim, ako govorimo općenito o pravima nacionalnih manjina u hrvatskom društvu slika je složena i nije crno bijela. Imamo brojnih primjera i područja gdje se prava primjenjuju i unapređuju. Međutim, istina je da smo suočeni s različitim ekscesima, netolerancijom pa i nasilništvom, s čime se gotovo svakodnevno susrećemo po raznim privatnim TV kanalima i radijskim postajama te posebno portalima. Rekao bih da postoji jedna vrlo aktivna manjina u pogledu ksenofobije. To pak ne umanjuje činjenicu da postoji dobra suradnja između nacionalnih manjina i većine lokalnih struktura te s Vladom RH na nacionalnom nivou, koja provodi Operativne programe za nacionalne manjine. Naravno, ako nas pitate kako smo s tim zadovoljni moramo reći da smo samo relativno zadovoljni. Dugo se nažalost čekalo da nešto što smo džentlmenski dogovorili i ugovorom potvrdili počne s realizacijom. Ipak, u zadnje vrijeme su napravljeni značajni iskoraci kao što su npr. osiguranje sredstava za škole ili kulturne udruge, zbog čega nas neki koji žive od etnocentrizma i nacionalizma zovu etnobiznismenima, a riječ je o udrugama bez kojih bi te manjine faktički nestale. Veliki je tu još zaostatak i zato vjerujemo da će u idućem mandatu operativni programi biti odmah pripremljeni te očekujemo i da realizacija odmah i započne kako bi mogli puno pozitivnije govoriti o ostvarivanju i stanju manjinskih prava.
Stojan Obradović